Četiri priora lepoglavskog pavlinskog samostana postali su zagrebačkim biskupima.
Vuk Gyula
Prvi pavlin na stolici zagrebačkih biskupa bio je Wolfgang / Vuk Gyula. Biskupom je postao 1548. godine, a umro je 24. siječnja u 1550. godine u Pažunu. Vrijeme u kojem je bio biskup je bilo vrlo teško, u to je doba jenjavao sukob između dva kralja u kojem je Ferdinand I. ostao pobjednikom, a Ivan Zapoljski umire 1549. godine. To je vrijeme turskih pohoda i osvajanja (Požega, Klis).
Šimun Bratulić
Drugi pavlin iz Lepoglave koji je postao zagrebačkim biskupom bio je Šimun Bratulić. Rođen je u Glavici, na području pavlinskog samostana Sveti Petar u Šumi u Istri. Mlad je stupio u pavline, a filozofiju i bogosloviju je učio u Rimu. Nakon smrti Stjepana Trnavskog izabran je za poglavara pavlinskog reda, a stolovao je u Lepoglavi. Povijest ga pamti kao svećenika i bojovnika. Kad su Turci opsjedali Kanjižu istaknuo se je junaštvom i spasio nadvojvodu Maksimilijana, koji je obnašao carsku i kraljevsku vlast u Ugarskoj. 1603. godine imenovan je zagrebačkim biskupom. Zajedno s hrvatskim banom Ivanom Draškovićem zauzimao se za dolazak isusovaca u Hrvatsku, a zalagao se je i za izobrazbu svojih suredovnika. Bio je vrlo gorljiv u suzbijanju protestantizma.
Martin Borković
Martin Borković je rođen 1597. godine u selu Domagović kod Jastrebarskoga. Školovao se u isusovačkoj gimnaziji u Zagrebu gdje je bio jedan od najboljih đaka. Filozofski studij završio je u Olmucu u Moravskoj. U Rimu je završio bogoslovski studij i zaređen je 1635. godine za svećenika. U Lepoglavi je djelovao kao učitelj i propovjednik. U tri navrata bio vrhovnik pavlinskog reda, a 1667. i prefektom svih pavlinskih misionara u Ugarskoj. Zagrebačkim biskupom postaje 1667. godine. Kao biskup djelovao je u vrijeme velikih zbivanja za hrvatski narod. Pokušao je spasiti Petra Zrinskog i Krstu Frankopana od smaknuća, ali je prevaren od strane cara Leopolda. Smatra se da je njegova zasluga što je Hrvatskoj spasio ustavnost i što se Hrvatska nije izjednačena s običnim nasljednim zemljama kuća Habsburga nakon sloma urote. 1670. godine postao je banskim namjesnikom za sudbene poslove. Car Leopold I. imenovao ga je 1686. godine bačko-kaločkim nadbiskupom i mitropolitom uz pridržaj uprave zagrebačkom biskupijom. Njegovo se ime vezuje uz pronalazak Marijina kipa u Mariji Bistrici. Bio je velik protivnik protestantizma, a među pavlinima se zalagao za obnovu stege. Prikupljao je građu za povijest pavlina. Umro je 1686. godine.
Mirko (Emerik) Esterhazy
Mirko Esterhazy rođen je 1665. godine u Vágryhelyu u uglednoj ugarskoj velikaškoj obitelji. Školovao se u Rimu u njemačko-ugarskom zavodu Germanicum gdje je stekao akademski status doktora. Svećenikom je postao 1688. i započeo s predavanjem filozofije u Lepoglavi. Bio je generalni tajnik, a kasnije i vrhovni poglavar pavlinskog reda. Kralj Leopold I imenovao ga je 1706. godine biskupom u Vácu. Zagrebačkim biskupom postao je 1708. godine. Mirko Esterhazy sudjelovao je u povijesnim odlukama, posebice u poslovima oko Pragmatičke sankcije. Bio je oslonac i uporište Mariji Tereziji koju je okrunio za caricu 1741. godine. Odan dvorskoj politici zagrebački je biskup 1723. godine primio vesprimsku biskupiju, te je uskoro postao i dvorskim kancelarom.
Bio je veliki dobročinitelj katedrale i drugih crkava i samostana. Nabavio je mnogo crkvenog posuđa i odijela koja se odlikuju umjetničkom vrijednošću što je dokaz o njegovu finu ukusu i poznavanju umjetnosti.
Umro je 1745. godine u Požunu gdje je i pokopan u kapeli Sv. Ivana Milostinjara.
