Legenda o postanku pavlinskog samostana
Nekad je dolinom rijeke Bednje, između Ivančica i Ravne gore rasla gusta šuma. Bilo je u toj šumi različite divljači, a uz jelene i srne bilo je tu veprova i vukova. Šumom su povremeno prolazili drvosječe i lovci koji su gospodarili ovim krajem. Na brežuljku Gorica nalazio se je dvorac gospodara ovoga kraja. Gospodar je imao lijepu gluhonijemu kćer koja se je povremeno u njegovoj pratnji spuštala do izvora u podnožju brda. Jednom su prilikom otac i kći na izvoru ugledali dirljiv prizor. Vučica je čuvala stražu, a mladi vučići su pili vodu s izvora. Otac je bio pripreman braniti svoju kćer, ako se ne nju okomi vučica. Pripreman je bio za napad vučice, ali odjednom ga je iz pripravnosti trgnuo radostan djevojački smijeh koji je odjekivao šumom. Vučica je s mladima nestala u šumi, a on je u suzama zagrlio svoju kćer koju je po prvi puta čuo. Otac se odlučio na zavjet i pokraj izvora sagradio kapelicu u čast Blažene Djevice Marije oko koje je kasnije izgrađen samostan.
U arheološkim istraživanjima u sjeveroistočnom kutu samostana otkriveni su temelji crkve za koje se pretpostavlja da su stariji od sadašnje. Ispod apside izvire voda.
